PRIČA: Ponekad promatramo šta drugi dobivaju, ne stavljajući se na njihovo mjesto

Vlasnik restorana u jednom gradu imao je vrlo jasno pravilo u vezi plaćanja u svom restoranu. Zabranjeno je bilo davati bilo šta na veresiju. Međutim, čovjek sa otrcanom garderobom i sijedom kosom je svaki dan jeo u ovom restoranu ne plaćajući ništa. Imao je čak i piće. Jednom je jedan gost naglas pročitao ono što je pisalo na tabli restorana: “Platite odmah poslije jela, ne dajemo veresiju”, pa je upitao konobaricu:

“Zahtijevate da platim odmah posle ručka, ali zašto vidim da taj čovek svakodnevno uzima gotov ručak, a da ništa ne plaća, i još pritom dobije sok?”

“Pozvat ću vlasnika, pa će vam on objasniti”, odgovorila je konobarica.

“Dobar dan gospodine, kako vam mogu pomoći?”, rekao je vlasnik.

“Želim znati zašto se pravilo koje ste istakli ne odnosi na ovog čovjeka koji ovdje jede svaki dan. On ne plaća ništa, je li on vaš rođak?”

“Razumijem vaše pitanje. Zašto? Sad ću vam objasniti izuzetak ovog mog pravila. Kad sam pokrenuo ovaj restoran, nitko nije vjerovao u mene. Taj čovjek, vrlo star beskućnik, uvijek je prolazio pored mene i poželio mi dobre stvari. Čak mi je jednom ispričao priču o svom životu i tako me dodatno motivirao.

Jednog dana sam mu obećao da će, kad budem razvio svoj posao u restoranu, on biti jedini koji će jesti, a da neće morati ništa platiti. Ovo pravilo koje sam uspostavio njemu je u čast. Takav kakav je ima važnost u mom životu i sa samim početkom mog rada.”

“Razumijem, ali nepošteno je kršiti pravila, zar ne? Neki od vaših gostiju se mogu uznemiriti”, rekao je mladić zbunjeno.

“Svatko tko se uznemiri mojim izuzetkom može se postaviti na njegovo mjesto. Ako želi neka svakodnevno dolazi kao beskućnik na besplatni obrok (zamijeniti trenutne uloge i živjeti kao beskućnik) i imat će besplatnu hranu, obećavam.”

Mladić je ušutio i izvinio se.

Poruka:

Ponekad promatramo šta drugi dobivaju, ne stavljajući se na njihovo mjesto. Želimo ono što drugi postižu, ne razmišljajući na koji način su to postigli.